Dukatići uče čuvati šume
Prijatelji su zajednički pomogli Ozonku rasporediti knjige, bilježnice, bojanke… I ostalo im je još toooooliko vremena za igru. No Klara se zamislila.
„Znate o čemu razmišljam?“ upitala je Dukatiće. Prijatelji su je samo znatiželjno pogledali.
„Razmišljam da bismo baš mogli otići na izlet u neku šumu. Željela bih vidjeti sva ta stabla, biljke i životinje izbliza.“
„A kamo bi ti išla?“ upitao ju je Mudrić. „Pa… ne znam. Gdje je lijepo?“ odgovorila je Klara.
„Možemo otići u neki nacionalni park“, predložio je Smješko. „Moja mama kaže da su Plitvice jedno od svjetskih čuda.“
„Možemo tamo“, složio se Mudrić. „A možemo i u neki park prirode.“
„Ja samo hoću ići u šumu! Želim vidjeti sve te životinje o kojima pričate!“ naljutila se Klara.
„Na primjer…?“ upitao je Smješko.
„Ne znam… Risa! Evo, da, želim vidjeti risa!“
Smješko se nasmijao. „Znaš Klara, risovi se skrivaju od ljudi. Većina životinja se voli sakriti ljudima. Oni se nas boje više nego mi njih.“
„Pa mi smo djeca, tko bi se nas bojao!“, začudila se Klara.„Životinje ne znaju jesmo li mi djeca ili ne“, ubacio se Mudrić. „One se jednostavno skrivaju. Naravno, možeš imati sreće pa vidjeti…“ „Dobro! Ali barem mogu barem vidjeti sve te biljke i stabla koje rastu samo u šumama! I gljive! I cvijeće!“
Klara se toliko uzbudila da je počela skakutati na stolcu gore-dolje. Prijatelji su prasnuli u smijeh. „Dobro, dakle moramo u šumu“, zaključio je Mudrić. „Idemo pronaći šumu baš po Klarinom ukusu…“
„A možemo pomoći i u pošumljavanju“, ubacio se Zelenko. „Znate, da i mi pomognemo saditi šume. Meni su one baš jako, jako lijepe…“
